18.11.2009., srijeda

O radu, neradu, petardama, umjetnim kukovima i seksu Nema me. Jer radim. Za sebe. Što je u redu. Umjesto mnogo drugih. Što nije u redu. Uopće nije u redu. Al koga briga što zaposleni ne rade. Dok god ima zaposlenih koji rade umjesto njih. Da bi oni mogli lijepo badavađiti. Ljenčariti. I zato primati plaću. Koju zaradi netko drugi. Po novome, pozivati nekoga da radi svoj posao za koji dobiva plaću naziva se - mobbing. Kršenje ljudskog prava na besposličarenje. Koje naplaćuju. Nemamo svi ista ljudska prava. Razliku čini imanje ili nemanje savjesti, odgoja, odgovornosti. Onima koji to nemaju omogućeno je da žive bez toga. Pitaš ih zašto ne rade svoj posao, oni se uvrijede, kažu da su zlostavljani, mobirani i da imaju PTSP. Liječnici im vjeruju na riječ. Odu na bolovanje i ostave ti da radiš i za njih. I smiju ti se svaki put kad donesu doznake. Iako zapravo nema razlike ni ako nisu na bolovanju. Mogu oni ne raditi i kad su na poslu ! Danas nisam dobrodušna. Smišljam kako nauditi imbecilima zatucanima koji mi svakodnevno pod prozor bacaju petarde. Pa mi se Bela pokušava zavući u najmanji mogući prostor. Pravi se nevidljiva. I drhti cijelu večer. A ja joj ne mogu objasniti da su ljudi kreteni koji uživaju u besmislenom pucanju. Neugodnim zvukovima. Strahu i stresu koji uzrokuju onima koji im ne mogu ništa. Osim proklinjati ih. Što ja i činim. Dosta mi je toga da svi bezobzirni i neodgovorni računaju na moju humanost, empatiju i čovjekoljublje. Pa to koriste da bi bezbrižno mogli biti nehumani, sebični i nasilni. Zato ne žalim nikoga tko u bolnici završi zbog bacanja petardi. Jer ne mora ih bacati. A ipak to čini. I ne bi ih djeca imala da im roditelji ne kupe. I ne bi ih bilo u dućanima da vlast to zabrani. Petarde kao izraz veselja? Znači da se u ratu najviše vesele ????? Jer tamo najjače gruva ????!!!!! I poruka svima koji bacaju i/ili djeci kupuju petarde: nadam se da ćete i vi i vaša djeca barem jednom u životu iskusiti takvu nemoć i strah koji uzrokujete drugima svojim nepromišljenim i maloumnim ponašanjem! Tak! (Ovo je bila cenzurirana verzija prokletstava kojima ih svake večeri obasipam. Ako je misao energija, desit će im se sve što im želim!) Vatikan zaključio da su vanzemaljci naša braća. Službeno. Ne samo onako filmski. Jedino nisu rekli očekuju li od vanzemaljaca da su katolici. I ako nisu, hoće li im poslati svoje misionare da ih obrate. Jer na zemlji više nemaju kome prodavati jedine istine. Milom ili silom. Pretpostavljam da to otvara i prostor za nove zakone o zabrani diskriminacije. Iako se još ni na ove nismo privikli. Niti ih provodimo. Većina ih i ne razumije. A manjina se pita čemu služe. A nitko ni ne zna da ih imamo. Dva klipana od 22 godine bacali kamenje čovjeku po kući. I on ih upucao. Ne na smrt, ali jest. U članku se obrušili na čovjeka na kojeg su bacali kamenje. I pobrojali mu sve što je napravio do sada. Dok se branio od ovakvih ili sličnih napadača. Susjedi ga ne vole. Jer s njima ne pije kavu. I ljuti se kad mu se djeca dernjaju pod prozorom. Pa ih otjera da loptom razbijaju prozore svojim roditeljima. Zato kad vas napadnu balavci, da se niste branili. Lijepo im pustite da vas pljuju, tuku, cipelare, siluju, pregaze autom, ubiju ako može. Ionako im nije prvi put. Niti drugi. Niti deseti. Naše pravosuđe voli duge i raznovrsne spiskove. Dosljednost u zločinu. Da se vidi koliko ga ima. Da ne bi netko pomislio da ga nema. I da nam sudovi nisu potrebni. Tako da mogu i dalje raditi, ne radeći ništa. Jane Fonda ima 71 godinu. I umjetni kuk. I kaže da joj je seks bolji nego ikada. Zato, ako niste zadovoljni svojim seksualnim životom, pričekajte da navršite sedam ili osam banki, ugradite koji umjetni kuk ili možda srčani bajpas, i da vidiš orgazama. Jer kad si star, seks ti je prvi na pameti. I umjetne kukove treba razgibati. Zato ako imate tek 20-30 godinica, strpite se. Bar se imate čemu radovati. Osim penziji. Eto, i Radeljaka zovu Lambašinim dečkom. Što si stariji, to si zapravo mlađi. To mi se sviđa. Pozdrav od djevojčice. Zapravo :o)

- 08:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #

29.10.2009., četvrtak

Čime se hrane guvernerke? Ne znam znate li da je došla k nama guvernerka. Iz Kanade. Ne k meni doma. Došla je u lijepu našu. Pa ju naši primili lijepo. S osmijehom. Jer ona kao nešto strašno važna. Imenovala ju kraljica. Koja je isto nešto strašno važna. Kao. Pa ta strašno važna guvernerka Kanade govorila o ženama u politici. Kako ih treba biti više. Jer, kao one donose nešto novo, nešto bolje, nešto što muškarci ne mogu. Bez žena poput nje kao ništa ne valja. U politici. Pak sve žene što ju lijepo primile, klimale glavama. Lijepo im slušati ovakve originalne misli. Dubokoumne. Dotle je službena kuharica bila na sto muka. Jer čula da guvernerka jede sirova srca malih tuljana. Jer kod nas nema tuljana na tržnici. Samo u ZOO-u. I živo im srce još kuca. Pa im treba. Za život. Al ne kuži kuharica poantu guverneričinog uživanja u srčanom ručku. Žena htjela pokazati koliko je težak život u Kanadi. Naimekae, Europa zabranila uvoz tuljanovog krzna i mesa. I tako stjerala kanadsku ekonomiju na prosjački štap. Jer ako toljagama ne pomlate svake godine 320.000 beba tuljana, nema im opstanka. Jer samo to znaju raditi. I na tome zaraditi. Ak ne lupaju toljagama, nema im gospodarstva. Od čega će živjeti ako ne od mlaćenja toljagama?! Po bićima koja imaju tek tri tjedna. Pa ne mogu pobjeći. I ne žele. Jer ne znaju čemu toljaga služi. Il čemu služi čovjek. Dok nije prekasno. Eto zato je uvažena ekselencija pojela sirovo srce bebe tuljana. Svijetu stvarno treba više takvih srčanih žena u politici. Žena koje ne prezaju pred jedenjem sirovih iznutrica. Koje pripadaju bespomoćnima. Koje se prije toga zatuklo toljagom. Zamislite što bi onda takva jedna žena u politici bila sposobna. Pojesti. Što će joj dobro doći na svim skupovima, konferencijama, sastancima na kojima bude govorila o ženama u politici. Kako ih treba više. Takvih. Da ne mora sama ručavati.

- 16:12 - Komentari (11) - Isprintaj - #

05.10.2009., ponedjeljak

Super vikend ! Ovaj vikend sam se stvarno super provela. Prvo sam u petak slavila kolegičini rođendan u Mexicani u Savskoj. Ambijent za 10, klopa za 100. Konobari (za naše podneblje) nevjerojatno uslužni. Plus lik koji stoji vani da vam čuva auto. I da ga premjesti kad netko drugi hoće van, a vaš mu auto stoji na putu. I kad odlazite da vam pomogne izaći na Savsku. Da vas ne ubiju oni koji misle da su na trkama. Kroz crveno na semaforima. Društvo bilo žensko. Veselo. Općem veselju doprinijele su i margarite. Božanstvene. Pa se nije htjelo ići doma. Nego se poslije otišlo preko puta u Movie pub. Pa se popilo još dum-dum tekila. Pa i dalje bilo veselo. Pa se vaša omiljena blogerica podsjetila kako je to bilo kad je davno tako izlazila svaki tjedan. (Negdje oko datuma kada je Noa počeo graditi arku.) Pa usporedila. I bila sretna što sada opušteno može uživati u glazbi. I ambijentu. Jer ne mora ništa očekivati. Ne mora tražiti ni izbjegavati poglede. I baš ju briga sviđaju li joj se prisutni. I baš ju briga sviđa li se ona njima. I baš ju briga hoće li joj netko prići. I ne moli boga da joj „onaj“ i „onaj“ nikako ne priđu. Sviđao joj se taj osjećaj slobode. Slobode od očekivanja. Slobode od želja. I nadanja. U slobodi smirenosti. Zbog onoga što jest. Cjelovita. Bez trebanja. Onda se u subotu otišlo na vikendicu. Pa se grabljalo lišće. Bralo orahe i dunje. U prekrasan sunčani dan. Pekrasno plavkasto-ljubičasto cvijeće cvjeta u grmovima. Flou i Brundi zarastaju rane iz ljubavnih okršaja. Ništa ljepše od rada oko kuće. Svoje. U nedjelju Svjetski dan životinja na Bundeku. Povela sam Belu. Prvi puta je bila izvan svoje livade i poznatih puteva. Bila je pomalo izgubljena od mirisa koje ne poznaje. I nije joj se dopala gužva. Pa smo šetale tamo gdje je nema. Gužve. To joj se dopalo. Voli mir ko i ja. Pa smo slikale macu koja živi u drvetu. Na drvetu se samo sunča. Pa je Bela poželjela okupati se s labudovima. Jer je tamo dno muljasto. A ona najviše voli baruštine. Drugi puta kad me netko pita koje je pasmine (jer kakav je to pas koji ne pripada pasmini!) reći ću: bjelorepa muljašica. Ili crnguza muljatorica. Ostale smo na Bundeku 3 sata. A na putu do doma nazvala me jedna draga blogerica s kojom se već dugo dogovaram da upozna Belu. Pa smo se našle. Pa smo sve tri šetale još sat i pol. Doma ne da nije zaspala, već je pala u REM fazu od prve. Al zato je jutros u 5 već bila na nogama. Eto, nadam se da je i vama, ko meni, vikend bio lijep i sunčan. Izvana i iznutra. P.S. „Johnnyju Štuliću Arena sprema dati i do milijun kuna za nastup“. Ovaj narod stvarno voli klečati pred raznim bezveznjacima. „Pavasoviću vratili ukradeni BMW“. Kad je nered u pravnoj državi, kriminal je itekako organiziran. „Idealno vrijeme za seks u sred dana, točno u 12:37“ Shit. Zakasnila sam danas. „Španjolci i Talijani najbolji među plahtama, Hrvati među najgorima“. Uf! Dobro da sam zakasnila.

- 14:34 - Komentari (25) - Isprintaj - #

23.09.2009., srijeda

A sad nešto completely different (ili možda ne?!) Da sam Belu udomila to već svi znate. Da Bela ima obitelj tamo gdje mi je vikendica to ste možda zaboravili. Da podsjetim, Bela ima tamo mamu Neru, dva polubrata Floa i Brundu i polusestru Crnu čije ste slike već imali prilike vidjeti. Oni „pripadaju“ jednom seoskom domaćinstvu u kojem o njima brinu utoliko što im dnevno bace suhe hrane, a dvoje od njih su čak i cijepili (samo zato jer je zaprijetio zakon). Crna se počela tjerati par dana prije nego sam zaključila sezonu vikendovanja i dovezla mamu i Belu doma nakon skoro 3 mjeseca kontinuiranog boravka na viksi. Za vrijeme tjeranja i Flo i Brundo (kod pasa ne postoji incest) hodali su ko sjene uz Crnu, s vremena na vrijeme (čitaj: svakih 10-15 min) se krvnički potukli između sebe koji će biti bliže Crnoj jer blizina, očito, pretpostavlja zgoditak kad Crna konačno odluči dati. Do tada se ne opredjeljuje i pušta ih da se mlate. Čeka da vidi koji će biti najuporniji. Najzainteresiraniji. Neosjetljiv na bol koju mu suparnik ili suparnici nanose. Da ne pričam da je spavanje bilo gotovo nemoguće od njihovog režanja, laveža i međusobnog trganja ušiju, dlake, njuški i svega čega im se čeljust mogla dotaći. Nikakvo umirivanje nije pomoglo. Obojica su bili ko pomahnitali. Crna je za to vrijeme mirno šetkala, spavala, pravila se nezainteresiranom dok su njih dvojica jedan drugome doslovce otkidali komade mesa. Povremeno bi svratio još poneki „muškarčina“ iz sela u potrazi za komadom koji ispušta miris obećanja. Ostavili smo ih u takvom stanju, iskreno rečeno, sretni što ih više nećemo morati slušati i što Bela ne mora više prolaziti kroz takvo nešto. Prošli vikend sam sa starim otišla ponovo na viksu pokupiti orahe i napraviti mošt. Za one koji su pali na koljena od strahopoštovanja da kažem: ne morate. Loza mi brajda - ograda, a na njoj izraste oko 30 grozdova, od kojih pola pojedu ptice. Uz moje odobrenje. Na žalost, ostatak moramo pobrati. Kad smo već okopavali, vezivali, brinuli cijelu godinu. Pa zmuljamo grozdove, pa ih sprešamo. Ajd, dižite se s koljena, nije to ništa za tako malo grožda. Iako zamažete jedno 185 različitih posuda, zaflekate svu odjeću i polijete i poprskate pola hektara okućnice. Ali, na kraju, evo kako su flašice lijepo izgledale. Crna se više ne tjera. A Flo i Brundo ju više ne slijede. Ignoriraju ju. Jer, mala je dala. I više nije interesantna. Svaka sličnost s nekom drugom vrstom dio je prirodnog poretka. E, sad, znam ja da bi vi bili jako razočarani da ste bili ovdje i otišli bez mog-moš-mislit-jedinstvenog osvrta na medije. Bilo je pregršt „#$$$#$#$#, ali nekako nisam u formi. No, da imate o čemu misliti, evo. „Iako će imati 6,5 milijuna funti do svoje 30. godine, Harry će živjeti samo od 300.000 funti godišnjih kamata.“ Tko je Harry? Engleski princ. Sin majke koja, čini se, nema s kime nije ljubovala. Iako je mrtva kojih 10-ak godina, svake godine otkrivaju se njezini novi ljubavnici. Koje je ona strašno puno voljela. I koji su ju strašno puno povrijedili. Pa je morala nalaziti nove koje će strašno puno voljeti dok ju strašno puno ne povrijede. Najnovije otkriće u galeriji njezinih (ne)sretnika je i francuski predsjednik. Svejedno koji. Jer kako stvari stoje, mogli su biti svi. Koji su živjeli kad i ona. Ali pitanje je što će sad jadan njezin sin? Kako da živi sa, preračunato, 2.413.000 kuna? Godišnje. Džeparca. Jer ionako su mu svi drugi troškovi plaćeni. Mislim, to je samo 201.083 kuna mjesečno, ili 6.703 kune dnevno. Niti 1000 Eura dnevno za težak život jednog princa. Koji ima puno izdataka. Prinčevskih. Po kojima se i zna da je princ. Inače ga nitko ne bi razlikovao od konobara. Ili lika u redu za socijalnu pomoć. A prinčeva imamo i mi. Kojima je teško. Recimo Denis Latin je zavapio preko Arene: „Gladan sam“. Gladan je jer ima 9.300 kuna kredita. Mjesečno. Koje su mu nametnuli. Pod prijetnjom: „Kredit ili život“. Čovjek se branio, ali u banci su rekli, čuj, imaš 30.000 kuna plaću za 4 emisije mjesečno koje ljudi obožavaju, pa im svejedno koliko ti na njima zarađuješ, jer ništa drugo ne gledaju nego tebe i tvoje goste, a emisija ti ne gine dok si živ jer ne može emisiju tvog prezimena. Zato uzmi kredit za stan i auto, pa moraš ovako pametan negdje živjeti i stvarati, a pješice ne možeš hodati, rastrgat će te obožavatelji. I čovjek, a što će, uzeo kredit. I nisu mu rekli da će kredit morati vraćati i ako mu plaća ne bude ista. I ako se kandidira pa voljom obožavatelja postane predsjednik. I ako, ne svojom voljom, postane beskućnik. Ne, to mu nisu rekli. A on se nije sjetio pitati. I paf. Hlo mu smanjila plaću s 30.000 na svega 10.000. kuna. Njemu. Onako pametnom. Nezamjenjivom. S emisijom koja je njegovo čedo. S njegovim prezimenom. I gle. Sad mu ostane samo 700 kn za hranu i režije. A s time se ne da živjeti. To zna veliki broj ljudi koji stalno živi tako, ili čak i bez toga. I koji, recimo, obožava Latina. Stoga predlažem da mu pomognu. S kreditima. Nametnutim. Što je samo 10.000 kuna plaće. Iako više i nema tu svoju emisiju. Jer je malo htio, pa malo nije htio biti predsjednik. Računao da bez posla ne može ostati. Ko neki drugi tamo puk. Zbog čijeg gledanja njegovog lika i djela je on i dobivao toliku plaću. Moj je prijedlog da se Latin ugleda na Severinu. Budući da je pametan, ako ne i genijalan, sigurna sam da bi recimo ljudi plaćali koju kunu da uživo vide onaj stalak na koji se naslanja dok vodi emisiju. A bome i više od koju kunu da za njega stanu. Da se naslone. Da ostave otisak prsta. Iz tih priloga bi Latin zaradio za grah. I mahune. Da ne bude gladan. Jer recimo u Viškovu naplaćuju gledanje stolca na kojem je Severina sjedila za vrijeme koncerta, 5 kuna, a tko hoće na njega, poslije nje, sjesti, 50 kuna. Kamo sreće da se šalim. Kamo sreće da ovo nije istina. Barem ne u mojoj zemlji. Ili na ovoj planeti. Ne želim nikome da ostane bez posla, ali osobno bih pod hitno iz etera od mikrofona udaljila Barbaru Kolar, a sa ekrana Dijanu Čuljak i Jasnu Nanut. I dala im da rade nešto korisnije i daleko od ušiju i očiju nevinih slušatelja i gledatelja. Što god to bilo, samo da ih se ne čuje i ne vidi. Jer njihovo pojavljivanje je čisto zlostavljanje. To je moje mišljenje. To je samo moje mišljenje. To je mišljenje moje zato što sam ga ja rekla. Moje mišljenje to je. Mišljenje moje je to samo. Samo mišljenje moje je to. Itd. (oni koji vole Monty Pythona kao ja sjetit će se ovog skeča). A za kraj vam ostavljam slikicu mog novog hodnika. U kojem vladaju psi. Živi i dvodimenzionalni. Živim u dječjem vrtiću. I lijepo mi.

- 13:11 - Komentari (25) - Isprintaj - #

11.09.2009., petak

Ugodan vikend ! Opet vijest kako je neki pas napao neko dijete. Bez ozbiljnih posljedica. Srećom. Po dijete. Psu nema spasa. Jer je opasne pasmine. Šteta što se i nekim ljudima ne može prišiti ista etiketa. Da ih se klonimo. Jer daleko su opasniji od pasa. Kad sam u školi držala interaktivne radionice o humanom odnosu prema životinjama pokušala sam klincima objasniti kako se u prisutnosti (bilo kojeg) psa treba ponašati. Uglavnom držati se zlatnog pravila: ne činiti ništa psu što ne bi voljeli da njima netko čini. Jer, kao što bi oni zapamtili i bojali se nekoga tko ih napada, plaši i maltretira, tako će i pas zapamtiti dijete ili čovjeka koji mu nanosi zlo. I jednog će dana kada mirno budu prolazili ulicom, (možda) preskočiti ogradu, otrgnuti se s lanca, dotrčati i napasti ih iz straha da će mu oni opet učiniti nešto nažao. I da godine tu ne igraju ulogu, jer pas pamti za cijeli život. Kada sam na kraju sata podijelila evaluacijske listiće na koje su klinci pisali što su naučili na radionici, jedan klinac je napisao: „Naučio sam da moram biti dobar prema psu, da me zaboravi!“ Obožavam dječje rezoniranje. Tako je čisto, nepatvoreno, iskreno, logično i duhovito. Pse koji napadnu ljude odvedu na promatranje. Na promatranje nikada ne odvedu ljudi koji napadaju ljude. Jer tko bi ih promatrao?! „Iz propovijedi na misi u crkvi u Dugavama zaključio sam da je moja žena vrag i da je moram ubiti jer ona predstavlja zlo koje prijeti cijelome svijetu“. Onda je otišo doma. Malo čitao Bibliju. U kojoj piše da bog ognjem i mačem udara po neprijateljima. Pa i on uzeo nož. I izmasakrirao ženu. Za koju je vjerovao da je Sotona. I svi ga sada zovu duševno poremećenom osobom. Jer je povjerovao u ono u što su ga svećenici uvjeravali da postoji. U raj i pakao. U boga i sotonu. I povjerovao da ono što u Bibliji piše je istina. Sad ispada da u to zapravo ne treba zaista vjerovati. Jer ti dođe da ubiješ nekoga. Dovoljno je pretvarati se da vjeruješ. Kao većina. Jer onda si kao normalan. U splitskoj školi (i tko zna koliko još za koje se ne zna) prvašići počeli školu molitvom oče naš. Hvala bogu da imam psa koji ne mora ići u školu. Pa se ne moram uzrujavati. Pa se ne moram odseliti na Veneru. Kaže Jaca: „Ja sam najodgovornija, i moja će biti zadnja.“Odgovorna kome? I što joj može biti ako je neodgovorna? Čime se ikada u ovoj zemlji kaznila neodgovornost? Puno je pitanja. Možda bih odgovor trebala potražiti na jednom krasnom seminaru na kojem, kaže Večernji, „svaka žena može pronaći put do sebe“. Mnoge ga traže. Put. Jer su se očito izgubile. Putem. Sva sreća da sam sama sebe davno našla.

- 14:49 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.