01.05.2011., nedjelja

Umirovljenik pomaže gradskoj vlasti i skupštini Budući da 1. srpnja ove godine stupa na snagu Odluka o socijalnoj skrbi prema kojoj sam dužan podnijeti Zahtjev za priznavanje prava na besplatnu godišnju pokaznu kartu ZET-a te u privitku priložiti šest dokumenata: uvjerenje o prebivalištu, presliku osobne iskaznice, zadnji odrezak od hrvatske mirovine, zadnji odrezak ili potvrdu o inozemnoj mirovini, potvrdu HZMO-a da nisam korisnik inozemne mirovine i potvrdu o visini dohotka, ponukan sam predložiti poboljšanja na koja se zaboravilo. Naime, traženje samo ovih dokumenata otkriva mnoge rupe u mreži kroz koje bi se mnogi starci mogli provući pa smatram da hitno treba nešto poduzeti kako bi ih se preduhitrilo. Stoga na listu neophodnih dokumenata bez kojih s pravom nećete razmatrati zahtjev za priznavanje prava na besplatnu godišnju kartu ZET-a, svakako i hitno treba staviti i: 1. Domovnicu ovjerenu kod javnog bilježnika i to u prisutnosti najmanje dva punoljetna svjedoka; 2. Izvod iz matice rođenih ne stariji od 2 dana; 3. Rješenje o penziji ovjereno kod javnog bilježnika; 4. Potvrda o mjestu prebivališta uz izjave najmanje dva susjeda koji će posvjedočiti da vas poznaju najmanje 30 godina; 5. Potvrdu od ambasada svih država svijeta da u njima jeste odnosno niste zaradili pravo na penziju, prevedenu po sudskom tumaču na hrvatski jezik i potvrđenu kod javnog bilježnika; 6. Potvrdu Hrvatskog sabora RH da nemate saborsku mirovinu; 7. Potvrdu porezne uprave da ne posjedujete srednje ili veliko poduzeće ovjerenu od Hrvatske gospodarske komore 8. Potvrde svih braniteljskih udruga da niste ratovali na neprijateljskoj strani ovjerene od Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti; 9. Izjavu pod moralnom i materijalnom odgovornošću da ćete se sa iskaznicom za besplatnu vožnju koristiti samo u najkritičnijim situacijama ovjerenu kod javnog bilježnika u prisutnosti jednog člana obitelji i jednog slučajnog prolaznika Napomena: Svi podnositelji zahtjeva trebaju dostaviti i otiske svojih 10 prstiju na rukama radi eventualnih terorističkih napada na gradska vozila zbog lakše identifikacije. Kako se današnjom tehnikom svi naprijed navedeni dokumenti mogu falsificirati, potrebno je kod provjere u općinama uključiti forenzičare i druge stručnjake za krivotvorenja. U nadi da ćete uvažiti ove prijedloge na korist svih građana i građanki našeg grada jer je vožnja gradskim prijevozom privilegija, a ne pravo onih koji su imali tu sreću da su rođeni u prvoj polovici prošlog stoljeća. S poštovanjem, umirovljenik koji je uvijek na vašoj strani

- 16:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

12.03.2011., subota

DI SAM Pozdrav svima. Koji ste ovdje. Dok sam ja tamo. Na društvenoj mreži. zuckerbergerovoj. Otišla iz znatiželje i ostala. I odavde nestala. Nekako mi ugodnije tamo. Trenutno. Možda me pusti. Jednom. No tko hoće može me naći tamo. Na lico-knjizi. Potražite me preko maila koji vam je ispod majmunčića s golubom. Ako hoćete. Nije da morate. Ali bilo bi mi drago. Družimo se. Pravimo važni profilima. Ja ne igram niti jednu fejs igru, pa me zato nemojte zvati. Za drugo se možemo dogovoriti :o) Dakle, tu sam. Samo me nema ovdje. :o) Tamo sam !

- 19:12 - Komentari (6) - Isprintaj - #

21.01.2011., petak

O RIJEČIMA Riječima objašnjavamo sebe i svijet. Riječima bismo mogli govoriti istinu, ali najčešće lažemo. Riječima pletemo iluzije i (samo)zavaravajući privid stvarnosti. Riječima možemo stvoriti svjetove, udahnuti dušu nepostojećim ljudima da nam se čine potpuno stvarnima, Riječima možemo u nekome pobuditi ljubav. Ili mržnju. Riječima možemo uništiti tuđa nadanja, zadati bol, uzrokovati patnju. Zbog upućenih nam riječi možemo se osjetiti velikima, ispunjenima, sretnima ili beznačajnima, praznima, bezvrijednima. Riječi iz prošlosti nosimo kao ožiljke na duši cijeli život. Ponekad. Nije važno koliko je riječi izrečeno. Dovoljna je i jedna, da nas uzdigne ili da nas slomi. Riječi su i oružje i melem, neke se nikad ne zaborave, neke nas noćima drže budnima, neke su utkane u naše snove. Neke su nam riječi stvarnije od opipljivog. Zbog nekih strahujemo, neke nastojimo uništiti, izbrisati, zaboraviti, a neke čuvamo u sjećanju poput najveće dragocjenosti. I zapisujemo. Riječi su te zbog kojih nas netko voli il mrzi, zbog kojih nam je netko prijatelj, ljubavnik, partner ili one zbog kojih se nikada s nekim nećemo družiti. Jer njegove riječi nisu naše. Jer ih ne prepoznajemo. Jer nam ništa ne znače. Riječi nisu samo skup slova, one nose značenje koje, jednom posijano u uho slušatelja ili čitatelja, stvara odnos prema rečenome, odnos između onog koji ih izriče i onoga tko ih sluša. Tko ih je čuo. I razumio. Svaki odnos se riječima gradi ili uništava. Katkada brzo, katkada presporo. Katkada zauvijek katkada za tren. Riječi treba znati koristiti. S poštovanjem i divljenjem. Jer bez njih ništa zapravo ne postoji.

- 07:45 - Komentari (12) - Isprintaj - #

02.01.2011., nedjelja

MODERNI ROBOVLASNICI Kratak filozofski uvod Živimo u robovlasničkom sistemu nove vrste. U sistemu istog imena, ali starije vrste, rob je bio onaj kome ništa nitko nije plaćao, ali ni robovi nikome nisu plaćali da bi bili robovi. Robovlasnici su ih izrabljivali javno i svaki rob je znao točno za što je zakinut. Danas je robovlasništvo drugačije. Mi smo robovi koji plaćaju da bi bili robovi. Koji, tobože svojevoljno, potpisuju dozvolu za svoje ropstvo. A često puta i ne znamo koliko duboko smo se u njega uvalili. Jer nekih lanaca nismo ni svjesni, sve dok ne bude prekasno. I vrlo, vrlo skupo. Sretni su oni koji svoj izlaz iz ropstva mogu platiti. Kratak historijat slučaja mog robovanja: Prije 6 mjeseci kupila sam novi mobitel. Uzela sam jednu od ponuđenih tarifa sa 50% plaćanja prvih 6 mjeseci. Za mene bi zapravo bila idealna tarifa od 10 kuna. Jer ja zovem samo u krajnjoj potrebi. Kad negdje gori, na primjer. Ili ako nekome treba spasiti život. Al takve nema. Pa sam dotičnom mobilnom operateru plaćala oko 140 kuna više nego što sam uopće stigla potrošiti. Al to nije poanta ove priče. U prosincu dođem u centar mobilnog operatera moje tarife da uzmem drugu tarifu, kako bi mi cijena pretplate ostane ista. Jer mi tako objasnio simpa lik prilikom kupovine mobitela i tarife. Na moje kiselo lice da mi nikada neće trebati sve što tarifa i300 nudi, rekao mi je posve uvjerljivo: „Ma nema veze, vi samo dođite u prosincu i prebacite se na nižu tarifu.“ „Znači neću zapravo nikada morati plaćati tarifu koju sam uzela u punom iznosu?“ pitam ja za svaki slučaj 10. put. „Ne, nikada“, odmahuje tip čvrst ko stijena. A u prosincu, evo što je uslijedilo: Mjesto događanja: centar mobilnog operatera „Dobar dan, došla sam da mi prebacite tarifu na manju“, obratim se djelatnici za pultom, koja provjeri moj broj u kompjutoru i odgovori: „Ne možete prebaciti tarifu na manju, jer vam je počeo teći novi ugovor.“ „Oprostite, niste me shvatili. Ja sam u 6. mjesecu kupila mobitel kod vas i uzela tarifu i300 s tim da prvih 6 mjeseci plaćam 150 kuna. Sada je prošlo 6 mjeseci i hoću prebaciti na tarifu 150 tako da plaćam kao i do sada“, odgovorim još uvijek uz smiješak. Djelatnica gledajući u svoj monitor i bez smiješka kaže: „Ne možete jer onda vam je išao stari ugovor koji je sad istekao, a sada ide novi.“ Opet ja: „Gledajte, mene uopće ne zanima kada je koji ugovor tekao i istekao. Vaš kolega mi je rekao kad sam kupovala mobitel, da ću nakon 6 mjeseci, što je sada, moći uzeti tarifu koju želim i da nikada neću morati plaćati 300 kuna pretplatu. To znam jer sam ga to IZRIČITO pitala. I to nekoliko puta! Ugovore nitko nije spominjao“, više se ne smješkam. Djelatnica, ne mijenjajući izraz lica i dalje gledajući u svoj monitor odgovori sliježući ramenima: „Bio je nesporazum. Možete prijeći na manju pretplatu, ali tek nakon 4 mjeseca plaćanja pune pretplate!“ Tu se ja smrznem, zamrznem u vremenu i prostoru i pomislim u djeliću sekunde da balavicu sravnim sa zemljom. Spriječi me činjenica da nemam vremena, a ni volje sjediti u zatvoru. Pokušam opet dok mi stjenke želuca plešu brejkdens: „Ne radi se o nesporazumu. Vaš djelatnik je ovdje meni jasno i glasno rekao da neću morati plaćati punu tarifu nakon što prođe akcija od 6 mjeseci, ako dođem u prosincu prije nego akcija istekne. Prosinac je. Došla sam. I hoću drugu tarifu.“ Djelatnici niti jedan živac na licu nije zatitrao, kao da je pobjegla iż Blade Runnera. „Možete prijeći na nižu tarifu ali tek nakon 4 mjeseca.“ „Znači ja 4 mjeseca moram plaćati nešto što nikada nisam znala da ću morati jer mi NITKO OD VAS TO NIJE REKAO.“ Djelatnica ponovo bezizražajnog lica slegne ramenima, dok sam ja brzinom svjetlosti vagala ne isplati li mi se možda ipak provesti neko vrijeme u zatvoru za trenutak katarze kad joj razmažem šminku jednim poštenim šamarom. „Je li vama jasno da ja nikada ne bih pristala na tako nešto da sam ZNALA za to, da mi je VAŠ kolega to rekao?“ Ponovo slijeganje ramenima i ponavljanje rečenice da moram platiti 4 mjeseca po 300 kuna prije nego mogu uzeti manju tarifu. Ili u prijevodu: „Mi ćemo vam uzimati koliko hoćemo, kad hoćemo i koliko dugo hoćemo. Vi ste naš izvor novčanica, a mi smo uvijek u pravu. Vaše je samo da plaćate što vam mi kažemo. Protiv nas nema lijeka. Sve što radimo pokriveno je ugovorom koji ste potpisali, a niste čitali svih 100 članaka. Plus još nekoliko desetaka napisanih stranica koje ste vi bili dužni skinuti s Interneta i pročitati. Jer tamo sve piše: mi imamo prava pljačkati vas, a vi imate obvezu to nam omogućiti !!!!!“ Što je uslijedilo: Otišla sam van prije nego napravim scenu. Tragičnu. Crnokroničarsku. Al. tu nije bio kraj. Nakon što sam kolegici izlila svu žuć koja mi se nakupila u tih 5 minuta razgovora, odlučila sam raskinuti sve veze sa svojim robovlasnikom. U trenutku kad se informiram što moram poduzeti, saznajem sljedeće: Ako želim raskinuti ugovor i vezu s robovlasnikom, prvo moram pronaći nekoga, pazite sad, da mi „otkrekira“ mobitel ili u prijevodu da mi skine blokadu koju su, BEZ MOG ZNANJA, (a bome i bez vašeg ako se ovom čudite), stavili na moj mobitel prilikom kupovine kako ne bih mogla prijeći drugom mobilnom operateru bez da ponovo nekome negdje nešto platim. Niti su me pitali za dozvolu da to učine s MOJIM vlasništvom, niti bi meni, (priznajem da sam još uvijek tako naivna) palo na pamet da nekome to može pasti na pamet. I da je to, na primjer, zakonito. Nakon psovki koje ovdje ne smijem ponoviti da mi ne zabrane blog, to me još više učvrstilo u mojoj odluci da nikada više nemam nikakvog posla s tom mrežom. Pa koliko košta da košta. A košta! Cijelu moju siječanjsku plaću. Katarza na kraju Ti bezobzirni, arogantni i beskrupulozni pljačkaši s blagoslovom države, kojima ništa ne možete osim da uopće s njima ne poslujete su T-mobile mreža. Ja sam svoju slobodu kupila skupo. I nije mi žao novaca. U trenutku kada sam potpisala raskid ugovora, bez obzira na cijenu tog raskida, osjetila sam da mi se vraća samopoštovanje. A to je neprocjenjivo. Pouka Ne potpisujte ništa ni s kim za bilo kakvu uslugu. Završetak moje lekcije za sva vremena. Ja mogu sasvim normalno živjeti i bez mobitela. Bez slobode i samopoštovanja ne mogu. Napomena: Prepričavanje i širenje ove istinite priče poželjno je i ne podliježe nikakvim autorskim pravima.

- 17:58 - Komentari (15) - Isprintaj - #

27.12.2010., ponedjeljak

ŠTO VIDITE KAD GLEDATE ? „Ma, sve je katastrofa“, kaže jedna. Druga klima glavom i s razumijevanjem odgovara: „Da, di god pogledaš sve je užas“. Obje klimaju glavama potvrđujući da je život sranje kataklizmičkih razmjera. Ja istovremeno kroz prozor autobusa gledam u snježnu vijavicu. Koja je meni prekrasna. Bijele pahulje brzim vjetrom nošene zabijaju se u staklo tik ispred mojih očiju. U glavi mi svira muzika. Na licu mi smiješak. U istom autobusu, jedna nasuprot drugoj voze se dvije žene. Gledaju isti svijet, ali ne vide ga isto. Ma što god mislili, ma gdje god to pročitali, ma tko god vam to rekao, činjenica je da sami odlučujete KAKO ćete vidjeti svijet. Ne kakav će svijet biti, već kako ćete ga vi vidjeti. Kao hrpu sranja, katastrofa, užasa ili kao pregršt prekrasnih, fascinantnih, čudesnih bića i pojava. Isti snijeg nekome će izmamiti smiješak, a nekome će pokvariti dan. Nije stvar u snijegu, zar ne? Da se razumijemo, ne smatram da kroz život treba ići gledajući kroz ružičaste naočale. Nisam zagovornica „think pink“ filozofije, mrzim kad netko kaže da je optimist, jer pojma nemam što bi to zapravo trebalo značiti, po uvjerenju sam realist. Smatram da čovjek, koji je kombinacija emocija i intelekta, svoje i emotivno i intelektualno bogatstvo može koristiti na dobrobit svoju i dobrobit sviju ili na svoju i tuđu štetu i bol. Ovisno o tome kojeg vuka u sebi hrani :o) Isto tako, ne mislim da, na primjer, bezobrazluk treba tolerirati, da zloću, aroganciju ili nasilništvo treba ignorirati ili da ikome treba dozvoliti da vas ponižava, maltretira, vrijeđa. Ne vjerujem u filozofiju drugog obraza. Nasilnik taj jezik neće razumjeti, a nenasilniku je suvišna. Zato ću sutra bez obzira na penale raskinuti ugovor s jednim mobilnim operaterom, bezobzirnim, prepotentnim korporacijskim megalomanom koji mi otvoreno, u liku balavice s probušenim nosom koja sjedi na visokom (nekad smo ga zvali barskom) stolcu i govori u prenesenom značenju (iako bi slobodno mogla to reći i tako direktno) da sam rob njezinog gazde koji će mi iz novčanika uzimati koliko hoće i kad hoće a da mu ja ne mogu apsolutno ništa. Ne gajim iluzije kako ću mu raskidom ugovora naškoditi, ali ću učiniti nešto daleko važnije - zadržati svoje dostojanstvo i za njih, zauvijek, zatvoriti SVOJ novčanik. Bez obzira koliko im to malo značilo. Jer mene ne zanima koliko ja NJIMA značim. Već koliko značim SEBI. A značim si toliko da nikada i nikome neću dozvoliti da MOJ svijet pretvori u „katastrofu di god pogledam“. Za razliku od gospođe u autobusu i njezine kolegice. Obje vide ono u što su same izabrale da gledaju. Moj smiješak, nasuprot njihovog mrštenja na katastrofu života, bio je prisjećanje na to jutro dok sam se uz vruću kavu poigrala testom „koja se životinjica skriva u vama“. I otkrila da sam panda. Dan koji tako počne, meni snježna vijavica može samo uljepšati. Jer meni jako malo treba da budem sretna. Zato je moja škrinjica prepuna. Jer je moj svijet prepun dobrih stvari. Jer sam ja tako odlučila. Pitam se što bi za sreću bilo potrebno gospođi nasuprot mene? A vama? Svima želim sretne i mirne blagdane, u novoj 2011. nek vam je zdravlja i puno sretnih trenutaka za sjećanje:

- 18:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.