nisam ja odavde

05.02.2010., petak

Sloboda anonimnosti
Budući da sam na Internetu prisutna od samih njegovih početaka
prošla sam sve faze druženja, dopisivanja, icq-anja, četanja,
forumarenja, web dizajniranja, imajliranja, gmejliranja,
fejsbukoviranja, komentiranja, blogiranja, postiranja….
I u svim tim opcijama izmišljenim radi KOMUNICIRANJA,
ljudi ne daju svoje pravo ime i prezime.
Biraju nadimke, zamjenska imena, avatare, supstitute.
Nešto što ih definira u prenesenom značenju
ili nešto što nema nikakve veze s njima.
Zašto nam je lakše govoriti, pisati, komentirati iz anonimnosti.
U mnogo slučajeva očito je koliko pojedina razmišljanja,
osjećaji i iskustva žele izbiti van.
Biti odkomunicirana.
Biti objelodanjena.
Od najpovršnijih i usputnih,
do najintimnijih, najskrivenijih,
onih koje nikada nikome nismo rekli u svijetu
izvan Interneta. I ne bismo.
Na Internetu, međutim, izričemo svoje strahove,
svoja nadanja,
svoje planove,
svoja iskustva,
svoje boli ili zadovoljstva,
i pišemo slobodno samo ako nas nitko ne može prepoznati.
Razmišljam o svoj toj količini emocija koje žive u nama
i koje držimo izoliranima od vanjskog svijeta.
Koje ne pokazujemo.
Koje skrivamo.
Sve dok ne dođemo na Internet.
Tu prepoznajemo one koji su nam bliski po senzibilitetu,
po razmišljanjima, po interesima, po stavovima,
po vrijednostima, po moralu, po uzorima, po nadanjima,
i dijelimo s njima sve ono što ne dijelimo s osobama
izvan Interneta.
Dobivamo nove identitete svojih nadimaka kojim se predstavljamo
i po kojima nas ljudi iza drugih nadimaka prepoznaju.
Ali koga prepoznaju?
Koju mene?
Onu koja ima ime i prezime po kojem me znaju osobe izvan Interneta.
Ili onu koja kaže: Nisam ja odavde.
Ili je to jedno te isto? Nisu li i ona ja i ova ja jedna te ista ja.
Sve što sam ovdje do sada pisala pisala sam ja.
Ista ona koja to isto misli i osjeća i izvan Interneta.
Ali zašto to onda ovdje govorim iza nadimka?
Zašto to činite vi?

I za kraj da ostanem dosljedna svome ja.
Vijesti iz svijeta i zemlje. Ukratko:

„Janica dovela u ZG misterioznog Švicarca!“
Kome je on misteriozan? Janici? Nama? Samome sebi?

„Milinovićevu nećaku otkaz ako ponovo divlja u bolnici“
Pa nemojte tako. Čovjek je inženjer radiologije u toj bolnici.
Pa se opustio malo. Ko da je doma. Ne moš čovjeku dati
otkaz ako se doma opusti. Ako 20 puta netko može vozit pijan
i gazit ljude po ulici, valjda može barem toliko puta trgati radijatore po bolnici.

„Dopustite mi da vam besplatno ostvarim najskrivenije snove“,
kaže vidovnjakinja od rođenja.
Al traži da u obrazac napišete koji su to snovi.
Bez birokracije se ni snovi ne mogu ostvariti.
Pa ni oni koji sanjaju da birokracije nema :)

„Rasplamsajte svoju vezu vodeći ljubav u restoranskom zahodu!“
Ovo je za one koji traže originalne ideje za Valentinovo.
Jer su im bombonjere u obliku srca dosadile.
Dobili napad panike od crvene ambalaže.
Dok ne prođe Valentinovo ostat ću kod kuće.
Za slučaj da me stisne.

„Zbog tradicije neće voditi ljubav 40 dana“.
Nije definirano gdje. Samo u restoranima ili i inače.
Pomalo kao kad ja idem na dijetu pa kažem: neću jesti kolače.
Pa svi misle koji sam ja karakter.
Pa se čude kad me vide da jedem sacher tortu.
Pa me podsjete što sam rekla.
A ja kažem: rekla sam kolače, ali ne i koje kolače.
I onda mi ništa ne mogu.
Osim, složiti se.
Da nisam bila precizna.

- 14:44 - Komentari (19) - Isprintaj - #

20.01.2010., srijeda

Apsurdi naši svagdanji
APSURD 1.

Uz svu tu tehnologiju koju kao znamo koristiti,
većina još uvijek ne zna čemu služi zelena tipka u tramvajima
i crvena tipka u autobusima !
(vezano za stanovnike i stanovnice voljene metropole).
Ni nakon desetljeća što su uvedena ta tipkala na kojima piše STOP
ljudi još ne kuže
čemu ona služe.
Da objasnim onima koji ne stanuju ovdje.
I ne vozaju ih javnim transportom.
Recimo stane netko na izlazna vrata puno prije stanice.
I stisne tu famoznu tipku.
Stiskanje tipke pali znak na displeju STOP,
što vide SVI koji nisu slijepi.
Istovremeno to ISTO tiskanje tipke
daje signal vozačevoj ploči da stane na prvoj sljedećoj stanici.
Međutim, 99% zagrepčana i zagrepčanki je duboko uvjereno
da je ta tipka tu da bi ju stisnuo SVATKO tko izlazi na toj stanici.
Možda ih mami crvena boja.
Ako ju ne stisne, neće mu se otvoriti vrata.
Što stvara paniku.
Otvaranje vrata, u njihovom umu, kozmički je povezano s činjenicom
da je baš on/ona pozvan/a stisnuti tu tipku.
I nitko drugi.
Zato stiskaju. Svi ti pozvani.
Ne jednom.
Ne dvaput.
A ta tipka znači samo da vozač treba stati na stanici.
A čim zna da mora stati, vozač zna da mora otvoriti vrata.
Stiskao ti poslije toga, ne stiskao.
Vozač zna, ali putnici ne znaju da on zna.
Šteta što nema škole za putnike.
Meni fascinantna ta samohipnoza likova koji se voze javnim prijevozom.
I nikako se ti ljudi ne daju uvjeriti da NE TREBAJU stiskati tu tipku
ako ju je stisnuo već netko ispred njih.
Što je obično ona osoba koja prva stoji na vratima !
Tipku treba stisnuti makar iznad glave ili ispred nosa onoga koji ima nesreću da
stoji kraj te tipke. Koju je već i sam pritisnuo.
Nekoliko puta vjerojatno.

APSURD 2.

Mladić zgazio djevojku na zebri.
Dobio je jednu godinu uvjetno.
I čak tri ne smije voziti auto.
Sad vi mislite da je to malo.
Da je kazna blaga.
Jer on je još živ, a nje više nema.
Pa psujete naše pravosuđe.
I kukate kako nema pravde.
Pitate se čemu zapravo služe zakoni, policija i suci.
Ali, nemojte tako.
Mislim, jest da je dečko slobodan, ali uvjetno.
Pa sad mora (malo) paziti što radi.
Ne smije se napit da ne razbije čašu, flašu il nečiju glavu.
Ne smije pipati neku curu koja to neće.
Ne smije uzeti Orbit na kiosku, a da ne plati.
Ne smije se potući s nekim jer ga u oči bode njegova boja traperica.
Ne smije se švercati u tramvaju.
Ne smije galamiti u crkvi.
Ne smije pecati bez dozvole.
Ne smije voziti auto.
Ni svoj, ni ukraden.
Ukratko ne smije raditi ništa što mu padne na pamet.
Stalno mora biti na oprezu.
Stalno se preispitivati jel nešto smije ili ne.
I tako PUNU GODINU DANA.
Pa sad vi recite da je to malo.
Da je to blaga kazna.
Kako bi vama bilo da godinu dana morate
Paziti da ne radite nešto na što ste navikli raditi.
Da nekoga ne zgazite, ubijete, izcipelarite.
Da ne kradete, varate, galamite, tučete se.
Da vam pod prijetnjom zatvora zabrane da iskazujete vaše ja.
Da više ne osjećate da je svijet stvoren samo radi vas.
Tako je razmišljao i sudac.
Pa se zgrozio takve sudbine.
I nije ju poželio mladiću.
Pa ga je kaznio najteže što zna. I što će mu omogućiti miran san.
Da nije bio prestrog.
Zato je za ubojstvo djevojke na zebri zapravo oslobodio mladića.
Uvjetno.
Imajte razumijevanja.
Za suca.
I njegovu savjest.

- 14:10 - Komentari (17) - Isprintaj - #

04.01.2010., ponedjeljak

GPS i PS
Dobila sam GPS.
Da se više ne gubim po svijetu.
I šire.
Da znam gdje sam i kuda idem.
Doduše, ne i zašto.
Ali definitivno sada znam koliko sam daleko od cilja.
Gdje trebam skrenuti, a gdje sam profulala skretanje.
I kojom brzinom trebam voziti.
Satelit me vidi odozgo. Sa nebesa.
Pa me vodi. Ko ruka božja.
Da ne zalutam.

Pa mi sad dalo misliti.
Nije da meni treba mnogo da počnem.
Mislit.
Jer meni stalno zuji.
U glavi.
Pa smislim sljedeće:

Dio mog identiteta je slaba orijentacija u prostoru.
Totalno nepoimanje zemljopisa.
Nepoznavanje strana svijeta.
Zaboravljanje puteva kojima sam sto puta prošla.
Pronalaženje sebe na mjestima za koja nisam znala ni da postoje.
Dok ih nisam otkrila.
Slučajno.
Lutajući.

I bilo je tu krasnih mjesta.
Koja nikada ne bih vidjela da se prvo nisam izgubila.
Da prvo nisam krivo skrenula.
Izgubila se na putu.
Po sto puta.
Da sam stalno znala kuda idem
ne bih doživjela neobična, nevjerojatna i neprocjenjiva iskustva.
Koja su me obogatila.
Kojih se ni za što ne bih odrekla.

Al sada imam sigurnu ruku koja me vodi.
Glas koji uvijek zna gdje sam i kuda trebam ići.
I čak i kada odbijem skrenuti gdje mi glas kaže,
on se odmah prilagodi mom neposluhu i vrati me na pravi put.
U pravom smjeru.
Nepogrešivo.
Sigurno.
Do odredišta.
Što znači da se više neću gubiti na putu do cilja.
Ni nalaziti na mjestima na kojima se samo izgubljena mogu pronaći.
Pa ti sad reci!

- 15:28 - Komentari (16) - Isprintaj - #

15.12.2009., utorak

Pripadnici iste razine svijesti
Ne skrivam da nisam religiozna osoba.
Što ne znači da ne vjerujem.
U stvari koje meni imaju smisla.
Jer ne mogu vjerovati u besmislice.
Jedna od stvari u koju vjerujem jest postojanje različitih razina svijesti.
Na tim razinama žive i postoje razni ljudi.
Oni koji pripadaju istom stupnju, prepoznaju se i bliski su si.
Oni koji pripadaju različitim stupnjevima svijesti ne razumiju se.
Razine svijesti mogu biti vrlo udaljene i bez ikakvih međusobnih dodirnih točaka, zauvijek,
a može ih dijeliti i tek jedna stepenica za koju je ponekad dovoljan jedan dobar argument,
primjer, prikaz, priča, dokaz, iskustvo.
Svatko od nas pripada nekoj od razina
i svi se mi međusobno prepoznajemo, uvažavamo, poštujemo ili ignoriramo, ne razumijemo, omalovažavamo,
ovisno o tome razumijemo li se ili ne,
ovisno o tome pripadamo li istoj ili sličnoj razini svijesti
ili smo udaljeni galaksijama svjesnosti.
Upravo zbog toga što dijelimo razine svijesti s drugim pojedincima
dešava nam se da nailazimo na vlastite misli i/ili osjećaje
izražene riječima nekog drugog, posve nepoznatog, a često i u vremenu udaljenog pojedinca
s kojim se nikada nismo i nećemo sresti.

Jučer sam dobila poruku u kojoj sam pročitala riječi koje su odražavale moje vlastite misli i osjećaje.
Ne znam jeste li ju dobili i vi,
ali s obzirom na temu koja mi je veoma važna
i o kojoj sam i sama pisala u nekoliko navrata,
objavit ću taj tekst.
Radi se o tekstu prof. dr.sc. Saše Zelenika u radijskoj emisiji „Mens sana“ na Radio Trsatu, povodom ubojstva studenta riječkog Sveučilišta, Aleksandar Abramova.

„Htio sam Vam danas govoriti o događanjima na i oko Sveučilišta u
Rijeci.
Ali neću.
Htio sam Vam govoriti o stanju na LHCu u CERNu i o kongresu o klimatskim promjenama u Kopenhagenu.
Ali neću.
Ovo je prilika kada se treba, naprosto mora, govoriti o Aleksandru Abramovu.
Dečku, studentu mojega fakulteta, stanovniku mojega rodnoga grada, koga više nema.
Poput Vitomira Jovičiča Simkea,
Poput Luke Ritza u Zagrebu,
Poput (pre)mnogih drugih mladića i djevojaka diljem ove naše zemlje.
Ovo bi mogla biti patetična priča o žalosti i potrebi kažnjavanja.
Ali neće.
Ovo će pokušati biti priča o odgovornosti koje nema.
O odgovornosti nas roditelja koji iscrpljeni stižemo doma i nemamo dovoljno vremena, živaca i snage baviti se svojom djecom.
O odgovornosti poslodavaca koji nas čine takvima da bi oni mogli voziti svoje SUVove i jahte.
O odgovornosti nas nastavnika i profesora koji u prepunim satnicama i učionicama fingiramo HNOSove i bolonje da bi djecu učili kakve vrste pijeska postoje u Osječko-baranjskoj županiji,
i kakav kupus raste u Lici,
i kako riješiti parcijalne diferencijalne jednadžbe,
i kako je u(ne)ređena ekonomija
i kako su razmišljali grčki filozofi,
ali ih nemao vremena ni načina učiti kako biti uspravni,
kako biti empatični,
kako pomagati drugima i drugačijima,
kako biti humani,
kako biti moralni i etični,
kako biti ljudi,
kako biti roditelji.
Ova je priča o novinarima i njihovim urednicima koji nam naturaju priče o raznim simonicama, vlatkicama i doloresicama,
a ne promoviraju prave vrijednosti i prave junake ove zemlje,
one koji se bace u rijeku da bi spasili drugoga
ali onda odšetaju jer ne žele biti u takvim novinama
i na takvim televizijama.
Priča o velikobratskim bedacima i o nagradnim igrama
koje uništavaju ljudsko dostojanstvo.
O vanjskoj formi umjesto sadržaja.
Ovo je priča o nazovi herojima koji kukavički bježe od haških papira
umjesto o pravim herojima koji, nezaposleni,
moraju liječiti svoje rane i traume,
koji su ovoj zemlji dali sve dok su je korumpirani lupeži
preuzimali i pljačkali.
Ovo, nažalost, nije priča o pravim herojima
koji i dalje tiho i samozatajno rade
i trude se da ovo bude bolja zemlja za njihovu djecu i za svih nas.
Ovo je priča o katastrofalnim ministrima i lupeškim gradonačelnicima
i inim hohštaplerima i nikogovićima koji žele biti predsjednici ove države.
Ovo je priča o mostovima do bagatelno kupljene zamlje, o brodovima,
kamionima,cestama i tunelima na kojima su se dizale ogromne provizije,
o onima koji za ništa od toga nisu odgovorni,
o društvu bez ikakvih vrijednosti.
Ovo je priča o ulaganju u zgrade, a ne u ljude.
Ovo je priča o čelnicima koji to postaju ucjenama, prijetnjama, podmetanjima, kupovinama glasova
i naručenim medijskim istupima.
O ja-tebi–ti-meni titulama i nagradama.
Ovo je priča o strankama opasne nekompetencije koje postavljaju vlade
opasnog diletantizma.
O vladama koje predlažu i besprizornim sabornicima koji glasaju za najveće uštede upravo na obrazovanju.
Ovo je priča o premnogim svećenicima kojima su milije bitke od
prije 70 godina, nove crkve i potrošena politikanstva,
a ne o onima koji stvarno žive vjeru i svoj život posvećuju potrebitima.
Ovo je priča o najdražoj Rijeci kojoj tepamo da je otvorena i
Multikulturalna,
ali u kojoj će se danas premnogi zatvoriti iza primorskih poneštrica
kada treba pomoći i priskočiti drugima,
u kojoj će se mnoga naša djeca i naši sugrađani okrenuti
kada Simkea bace u Rječinu ili Acu tuku na par metara od njih.
Ovo je priča o besprizornim kukavicama koji svoju impotentnu bahatost
skrivaju iza bjesomučne agresije koju su spremni pokazati tek na slabijima od sebe ili kad ih je tri ili 10 na jednoga.
Ovo je priča u kojoj ne stanuje pamet nego epizodne nule,
u kojoj nam ljudsko iverje oduzima budućnost.
Ovo je priča u kojoj bi se mnogi trebali prepoznati,
ali će izabrati to ne učiniti.
Ovo je priča o nama, beznačajnima ispod zvijezda,
i o zvijezdama Ace, Simkea i Luke
koje nam više ne osvjetljavaju put.
Ova priča ne može nego završiti minutom šutnje.
Šutnje nakon koje bi trebala uslijediti promjena i ogromna aktivnost.
Ali, nažalost, neće!
Pa će sutra biti prestrašno jednako kao danas, ako ne i gore.

Hvala Vam, Aco, Simke i Luka što ste dio puta prešli s nama.
I oprostite nam, o Bože, oprostite nam ako možete,
što nismo znali bolje pa Vam nismo dopustili da taj Vaš put bude puno dulji i ljepši od našega.“

P.S. Ovome nemam što dodati. A dok pišem ove redove na radiju objavljuju kako je U ZADRU nekoliko mladića brutalno pretuklo 19-godišnjaka. Mladić je zaprimljen u zadarsku opću bolnicu s teškim tjelesnim ozljedama i sa slomljenom lubanjom. Mladić se vraćao iz kluba u utorak nešto iza ponoći te ga je grupica mladića presrela i pretukla.

Neka mi netko objasni ZAŠTO ne želimo kažnjavati sve agresivnije i nasilnije mlade ljude i pokazati im da je njihovo ponašanje neprihvatljivo i neželjeno te da ga MORAJU mijenjati. Lijepo je govoriti o prevenciji, no dok uzrasti na kojima vježbamo prevenciju odrastu, veliki broj ovakvih mladića i djevojaka će smrtno stradati. Željela bih da oni koji stvaraju politiku i donose odluke na tren zastanu i zapitaju se: što da je to moje dijete?

- 10:41 - Komentari (15) - Isprintaj - #

02.12.2009., srijeda

O centru i periferiji, recitacijama i reflektorima
Cijelog života željela sam biti neprimjetna.
Daleko od svjetla reflektora i centara pažnje.
Sa strane. Izvan ograde. I ograničenja.
Na udaljenosti.
Sigurnoj.
Daleko od na sebe uperenih očiju.
I očekivanja.
Tuđih.

Sjećam se priredbe u vrtiću. Imam nekih 5 godina.
Stojim s drugim petgodišnjacima na pozornici i recitiramo.
Zapravo, svi recitiraju, a ja šutim i gledam u daljinu.
Negdje izvan dvorane.Gdje sam u tom trenutku željela biti.
Glupo mi stajati pred gledalištem i deklamirati.
Zato šutim.
Ne zato što ne znam pjesmicu.
Mama me poslije priredbe ljutito vuče doma za ruku.
Jer su sva druga djeca recitirala. A ja nisam.
Jer ona zna da ja znam tu pjesmicu.
Jer zaslužuje da i njezina djevojčica recitira.
Glasno. A ne šuti.
I tvrdoglavi se.
A ja nemam pojma zašto se ljuti.
Niti čemu recitacije zapravo služe.

Kasnije u školi nikada ne dižem ruku.
Iako uglavnom uvijek znam odgovore.
Jer ne vidim svrhu dizanja ruke.
Zato mi oca pozivaju na razgovor.
Ozbiljan. Razgovor. Ne otac.
„Znate, vaša kći zna, ali se ne javlja.“
„ I? U čemu je problem?“, pita on naivno.
„Znate, mora se javljati. Mora pokazati da zna. Kao i drugi.“
„Ali ona nije kao drugi“, kaže otac misleći da je u redu ne biti kao drugi.
Na sveopću zgranutost moje razrednice.
U REDU? U redu je biti drugačija?
I ne pokazati svima da znaš ono što znaš?
Čak i ako ne znaš?!
Jer dizanjem ruke se pretvaraš da znaš.
Poželjno je dići ruku i kad ne znaš.
Sumnjivi su oni koji znaju, a ne žele to pokazati.
Dokazati.

U gimnaziji i dalje ignoriram dizanje ruke.
Nezainteresirana sam za one koji se javljaju.
Ambiciozni i ponosni pokazuju da znaju odgovore na pitanja od životne važnosti:
„Koliko kvadratnih metara ima Obala slonove kosti?“,
„Koliko stanovnika do 1,5 m visine ima Fiji?“
„Na kojem meridijanu se nalazi buha koja je jahala zadnjeg dinosaura?“
„Kojeg dana, mjeseca i godine u koliko sati je ispaljena pretposljednja strelica
u ratu Zulu plemena i kako se zvao vračev pas koji je spavao ispod trećeg drveta?“
U gimnaziji više ne zovu roditelje na razgovor.
Tako da mogu ne-dizati ruku do mile volje.
Na fakultetu nisam morala dizati ruku.
Da jesam, ionako ne bih.

E, sad, kad nešto toliko ne volite kao što ja ne volim biti u centru pažnje,
onda vas život baš tamo gura.
Zašto, pojma nemam.
Možda život misli, što ja tu imam nešto ne voljeti.
Pa me tjera da zavolim.
Jer zaredalo mi u zadnje vrijeme.
Vuklo me da budem glavna, da govorim pred publikom, da pametujem,
da me citiraju, da me slikaju, da mi zahvaljuju što sam pametovala.
O stvarima za koje me baš briga.
O stvarima za koje znam da se neće promijeniti u sljedećem milenijumu.
O stvarima koje radim svakodnevno samo kako bih platila račune.
Jer već i vrapci znaju da bih ja u penziju.
Al, ne da mi život. Moj.
Kaže mi: ima da malo pametuješ.
Da te ljudi vide.
Da te čuju.
Dosta si šutila.
I ne-recitirala.
Ima svi da saznaju da znaš te recitacije.
Tko zna, da sam odrecitirala onu prvu pjesmicu kad sam imala 5 godina,
možda bih sada bila na miru.
Ovako mi se i život sveti.
A ne moš ti protiv života. Svog.
Kad on nešto naumi, bolje da se predaš.
Pa sam se predala. Skroz-naskroz.
Uperite reflektore na mene!
Dignite zastore!
Prostrite tepihe !
Zovite me u UN, EU, Sabor, Predsjedničke dvore !
Jer, mislim si ja, ako pokažem da sam se predala, možda uspijem.
Pa me konačno život prestane tjerati tamo kamo mi se ionako ne ide.
Da radim ono što mi se najmanje radi.
I ostavi me u mom miru.
U nevidljivosti.
Daleko od bjesomučne gomile.

P.S. Hvala Živjeti svoj život na prekrasnim riječima podrške koje su
mi zaista pomogle da shvatim neophodnost predaje, iliti lekciju
da su nepoznati putevi kojima život naš operira

- 15:18 - Komentari (17) - Isprintaj - #